„Domaći zadatak“ (‘Šverceri vlastitog života – kako su završili praksisovci’), koji mi je određen, formulirao bih kao: osvrt na pouke kritičke pozicije praksis orijentacije i recepcije što ju je pratila, kao i poukâ koje bi morale biti važne za društveni angažman ljudi koji se suprotstavljaju „postojećem stanju stvari“.

Htio bih ipak prije spomenutog osvrta reći:

Misaona baština praksisovaca, naročito onoga dijela, ili jezgre koja je inicirala i realizirala izlaženje časopisa Praxis i djelovanje Korčulanske ljetne škole (1964 – 1974), nezaobilazna je u razumjevanju proturječja suvremenog svijeta. Praksisovci su se bavili zbiljom s kojom su se suočavali, u razrješavanju proturječja te u otvaranju povijesnih perspektiva polazili su od principa „kritike svega postojećeg“, a smatrali su da su promjene moguće jedino aktivnom praksom u konkretnoj društvenoj zbilji.

„Kritika svega postojećeg“ nije, dakle, proizlazila iz apriornih domišljanja, bila je oslonjena na povijesne uvide Hegela i Marxa o prirodi, korijenima i razmjerima alijenacije građanskog društva, ali, a to treba naglasiti, i na konkretne oblike alijenacije u suvremenim društvima, s kojom su praksisovci bili suočeni i koju su filozofski promišljali.

Premda im je jugoslavensko društvo, kakvo se formiralo u oslobodilačkoj borbi protiv nacifašizma i u revolucionarnoj socijalističkoj preobrazbi, bilo „locus standi“, uočili su da nije riječ o izoliranom fenomenu, nego o posebnom iskazu općeg procesa alijenacije u suvremenom svijetu kojemu je jugoslavensko društvo bilo samo dio. Tako je praksisovski kritički horizont odmah zadobio internacionalnu dimenziju i znatan odjek u svijetu, što je potvrdila i angažiranost i suradnja onodobnih vodećih svjetskih filozofa, ne samo onih marksističke orijentacije, u Praksisu (kao članova Savjeta časopisa te kroz aktivnu suradnja autorskim  prilozima) i na zasjedanjima Korčulanske ljetne škole.

Osnovu svoje orijentacije praksisovci su formirali intenzivnim znanstvenim, filozofskim i sociološkim, istraživanjima te stvaralačkim dijalogom kako sa suvremenom filozofijom (uvidima i kritičkim opservacijama o društvenim proturječjima) tako i s filozofskim naslijeđem, živom filozofskom baštinom. Kritička pozicija praksisovaca prema društvenom aktualitetu obilježila je drugu polovicu XX stoljeća i bit će relevantna u svakom budućem filozofskom suočavanju s društvenom zbiljom.

A, drugo, kako se ovi razgovori vode u Korčuli, htio bih naglasiti: znajući ponešto o viševjekovnoj historiji Korčule mislim da je djelovanje Korčulanske ljetne škole vjerojatno njen najznačajniji kulturni događaj. Stoga bi za Korčulu, tj.  njene građane bilo važno da se podržava svaka aktivnost koja bi bila na tragu sjećanja na Školu i aktualizaciji njenih misaonih nastojanja.

Tome će svakako pridonijeti i Građa o Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi, što je deponirana u Zavičajnoj zbirci Gradske knjižnice (svi brojevi Praxisa, zbirka članaka o časopisu i Školi i nešto knjiga) kao i činjenica da je istovjetna, ali nešto obimnija Građa deponirana u Hrvatskom filozofskom društvu – u Općoj biblioteci Referalnog centra za bioetiku u Jugoistočnoj Evropi (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu). A posebno je važno spomenuti da je glavnina građe (svi brojevi Praxisa, zbirka članaka o časopisu i Školi kao i 10-12- knjiga o njima) digitalizirana i dostupna na internet stranici: www.praxis-arhiva.net

 

Sadržaj mog osvrta će biti:

1. O naslovu, tj. o izrazima: „šverceri vlastitog života“ i „završetak praksisovaca“,
2. O zbilji koja je bila predmetom praksisovske kritike,
3. O recepciji ili kritici praksisovske kritike zbilje,
4. O aktuelnoj ekonomskoj strukturi hrvatskoga društva kao predmetu kritike.

I. O naslovu, tj. o izrazima: „šverceri vlastitog života“ i „završetak praksisovaca“         

Izrazom „šverceri vlastitog života“ Milan Kanrga je ukazao na dva bitna aspekta suvremene društvene situacije na južnoslavenskom prostoru: na povijesno retrogradni rezultat društvene krize (dokidanje socijalističke alternative, što je, dakako, kontrarevolucija) i na reprezentante snagâ koje su u tome učestvovale (pripremale, aktivno vodile ili se samo u pogodnom momentu priključile). „Šverceri vlastitog života“ samo je usputni fenomen u razumjevanju recepcije praksisovske kritika zbilje , ali  dobro izražava njenu malograđansku razinu; recepcije, dakle, koja nije razumjela, nije mogla razumjeti i ne razumije kritičku poziciju praksis orijentacije, pa je stoga nije mogla i ne može prihvatiti.

Samo uzgred spominjem: nije to posebnost ovoga prostora, istovjetni fenomen se može zapaziti u svim tzv. postsocijalističkim društvima, a na poseban način i uz posebnost proturječja društvenih procesa i u svim suvremenim društvima. Izraz „šverceri vlastitog života“ ima stoga univerzalno značenje, a po načinu na koji ga je Milan Kangrga elaborirao potpunije izražava fenomem (licemjerja, „pretrčavanja iz jednog u drugi tabor“ itd.) nego izraz „ketman“, što ga je izvrsno obradio i prikazao Česlav Miloš u poznatoj knjizi „Zarobljeni um“ iz 1973. (prevedeno i objavljeno na našem jeziku u nekoliko navrata od 1987. do 2016.) I fenomen „pokondirena tikva“ Jovana Sterije Popovića također je dio fenomena „švercanja vlastitog života“, a pokondirenost je poprimila zadivljujući procvat na južnoslavenskom prostoru usporedo s dominacijom malograđanskog socijalnog sloja, kojemu je krajnji domet „ortački i rodijački kapitalizam temeljen na nikad kažnjenoj i iskorijenjenoj pljački društvenog bogatstva” (B. Mijić, Novi list, 12. 9. 2018.) – prožet intenzivnom korupcijom svake vrste i degradacijom politike na ono šo je Marx označio kao „politički svijet životnje“.

Treba još dodati da je formulacija: „kako su završili praksisovci“ neodređena, višeznačna i upućuje na personaliziranu raspravu (a ta ne smije biti primarna). A budući da je ovdje riječ o poukama praksisovske kritičke pozicije i recepciji na koju je nailazila i nailazi – termin „završili“ je sasvim neprecizan. Praksisovci nisu „završili“ – u smislu nestanka, „zastarjelosti“ ili neaktuelnosti njihove misli. Naprotiv, praksisovci ili praksisovska kritika zbilje su trajno prisutni u mjeri u kojoj je prisutan, tj. živ i aktuelan, predmet njihove kritike.

A taj predmet je itekako prisutan, to je, kad su u pitanju južnoslavenske zemlje, društvo(a) „izniklo“ iz procesa „… radikalnog iskoraka iz istorije u takozvano prirodno stanje … zajednice „krvi i tla“…“, što je bio „proces barbarizacije“. (Nebojša Popov u „Sloboda i nasilje“, Bgd., 2003.) Time je to društvo ispod razine modernog građanskog društva, pa su i njegova proturječja time uvjetovana (nacionalizam i na njemu zasnovani zločini i diskriminacija, grabež i pljačka itd.) (vidjeti: Milan Kangrga, poglavlje „Što je to – ‘dobar nacionalizam’?“ u „Nacionalizam ili demokracija“, Zgb., 2002.). Kngrga je taj proces nazvao „povijesnim porazom“, „povijesnim bankrotom“: „Poraz na putu hrvatskog čovjeka u istinsko oslobođenje, sada od njegovih vlastitih hrvatskih izrabljivača, devastatora zemlje, pljačkaša enormnih razmjera i političkih despota…“, pa je stoga zbirci svojih  kritičkih rasprava o društvenom razvoja Hrvatske iz razdoblja 1989.-1996. dao naslov: „Izvan povijesnog događanja. Dokumenti jednog vremena“ (Feral Tribune, Split 1997.)

Ta se osnovna ocjena odnosi na sve zemlje južnoslavenskog prostora, a kapitalizam koji je u

njima na djelu dominantno je kompradorskog obilježja. A za uvid u samu bit socijalne osnove tog kapitalizma preporučio bih pročitati studiju Karela Kosíka: „Mafijaštvo“ (u knjizi: „O dilemama suvremene povijesti“, Razlog, Zagreb, 20007., str. 297-310). A da postoje i intenziviraju se proturječja suvremenog kapitalizma („aporije građanskog društva“, kako ih je nazvao Veljko Korać sada već „davne“ 1973. godine), koja su također bila predmet praksisovske kritike, mislim da ne treba posebno naglašavati.

Zaključio bih konstatacijom: zbilja, što je bila predmetom praksisovske kritike nije nestala; naprotiv, trajno je prisutna, „obogaćena“ je novim oblicima ispoljavanja suštinskih proturječja. Stoga se aktuelna, tj. „današnja i sutrašnja“ kritika te zbilje mora osloniti na rezultate praksisovske kritike.

 

II. O zbilji koja je bila predmetom praksisovske kritike

Ponovit ću da je za praksisovce jugoslavensko društvo kakvo se formiralo u oslobodilačkoj borbi protiv nacifašizma i u revolucionarnoj socijalističkoj preobrazbi bilo „locus standi“, ali i da su vrlo brzo uočili da jugoslavenska zbilja nije izolirani fenomen, nego samo poseban iskaz procesa promjena u suvremenom svijetu, da je dakle jugoslavensko društvo samo dio imperijalističke faze kapitalizma u kojoj su sazrele mogućnosti revolucije sa socijalističkim intencijama. A uspješnost tih revolucija u realizaciji socijalističkih intencija zavisio je od brojnih pretpostavki, od kojih je kritičko sagledavanje uvjeta i prakse konkretne socijalističke preobrazbe bila jedna od bitnih.

 

Tko pažljivo pogleda tematske rasprave što su vođene na zasjedanjima Korčulanske ljetne škole naći će obilje potvrda za takvu tvrdnju. Navodim ovdje kao ilustraciju X. zasjedanje Škole, kojoj je tema bila: „Građanski svijet i socijalizam“ (rasprave su objavljene u časopisu Praxis, broj 5-6, 1973. i 1-2, 1974.).

U uvodnom referatu „Građanski svijet i socijalizam“ Predragu Vranickom je cilj: „… ukazati na smisao zahtjeva i osnovnog cilja socijalističke revolucije u odnosu na društvo koje ona prevladava, ali ne apstraktnim suprtotstavljanjem „idealnih“ historijskih modela, nego konkretno – historijskom  analizom dosadašnjih revolucionarnih procesa, njihovih dostignuća i objektivnih historijskih granica.“

Pokazujući da je tokom duge historije „građansko društvo“ poprimalo različite oblike, od kojih je buržoaski ili kapitalistički posljednji i najrazvijeniji, Vranicki razvija tezu:

Socijalistička revolucija svojim krajnjim ciljem zamišljena je, a to je svakako i njen bitni vocation historique, kao radikalna negacija svega onoga što jednom riječju možemo okarakterizirati građanskim, a ne samo buržoaskim, kapitalističkim društvom i svijetom.

Socijalizam – a o tome će biti još riječi kasnije – konkretno-historijski gledano prevladava, dokida buržoasko društvo. Eksproprijacijom kapitalista, nacionalizacijom (podržavljenjem) sredstava za proizvodnju i uspostavljanjem socijalističke države (sve su to temeljni činovi te revolucije) mislilo se da se ostvario bitni zadatak barem prve faze – socijalističke. Uklanjanjem one klase koja je bila osnovna historijska prepreka novim odnosima mislilo se da su iščezli i svi fenomeni staroga svijeta – građanskog. A to je bila iluzija.“ (str. 582)

…

„Osnovno je pitanje: jesu li socijalističke snage svjesne ove ograničenosti i nastoje li da je prevladaju (smatrajući da historijske mogućnosti revolucije i u ovoj prvoj – socijalističkoj fazi nisu iscrpljene) – ili smatraju, kao u staljinizmu, da je to najviši domet socijalizma, ostvarena historisjka sloboda i ostvareni novi čovjek. (str. 587)

Nastojanje da se prevlada „iluzija“  i da se istraže „historijske mogućnosti revolucije i u ovoj prvoj fazi“, o kojima Vranicki govori, bilo je bitni sadržaj praksisovske kritike „svega postojećeg“. Važno je to naglasiti i važno je to imati na umu kao pouku i orijentaciju za razvijanje naše, aktuelne kritike „svega postojećeg“.

U smislu spomenutog nastojanja, a da bi se razumjela praksisovska kritika, treba se osloniti i na ovu misao Gaje Petrovića formuliranu u raspravi „Građanski svijet i socijalizam“:

„Filozofija koja je mišljenje revolucije ne može biti samo spekuliranje o onom što može biti ni samo proklamiranje onog što treba da bude, nego ona nužno sudjeluje u njegovom rađanju i razvoju. Drugim riječima, filozofija koja je misao revolucije nužno je ujedno misao-revolucija, konstitutivni moment stvaranja i razvoja novog socijalističkog društva, istinske ljudske zajednice.“ (str. 610)

Navedenim ocjenama treba pridodati dvije izvanredne studije praksisovca sociologa Ivana Kuvačića: „Sukobi“ Zagreb, 1957.) i „Obuzdana utopija“ (Zagreb, 1990.) kao poučne primjere konkretne kritičke analize protivrječja što su izvirala iz mjenjajuće se socijalne strukture socijalističke Jugoslavije.

Vrijedna je pažnje s tim u vezi i opaska češkog filozofa-praksisovca, Karela Kosíka: „Teškoće modernoga socijalizma 20. stoljeća u tome su što za sada nije u stanju ni teorijski i utoliko manje praktički, shvatiti, povezati i koordinirati svoju ulogu oslobađajuće alternative…“, s rezultatom: „Restauraciju podivljalog kapitalizma devetnaestoga stoljeća i prodor sofisticiranog neokapitalizma dvadesetoga stoljeća prati u našoj zemlji ne samo agresivnost i bestidnost, nego i priglupost i poluobrazovanost.“ I zaključuje: „Desetljetno iskustvo s „ekonomskom transformacijom“ pokazuje da restauracija kapitalizma nije riješila ni jedno od bitnih pitanja današnjice, samo ih je potamnila i odložila, a time posredno izazvalaa kritičko mišljenje da ne oklijeva i da se na posao.“ (str. 122, 250, 310 u knjizi: Karel Kosík, „O dilemama suvremene povijesti“, Zagreb, 2007.)

Kosík „našom zemljom“ misli Čehoslovačku. A misli li netko da istovjetna restauracija na južnoslavenskim prostorima, pa dakle i u Hrvatskoj, nije iznjedrila istovjetan kapitalizam i njemu primjereni sloj kompradorske buržoazije? Ako netko tako misli, razuvjerit će ga nedavno objavljeni (na portalu N1, 5. 9. 2018.) duhoviti i ingeniozni tekst Borisa Dežulovića: „Ministrica na čučavcu“ – koji zorno pokazuje duhovnu bijedu „agresivnosti, bestidnosti, prigluposti i poluobrazovanosti“, tj. izvanpovijesnosti (kako bi to rekao prof. Milan Kangrga) naše kompradorske buržoazije, odnosno njenih reprezentanata. A što reči o „jogurt intervjuu“ što nam je ovih dana podaren od KGK milošću Bečkog „Kleine Zeitunga“?!

Naravno da postoji golemi broj tekstova kao što je spomenuti Dežulovićev, a nadam se da ih neće nedostajati dok god je na sceni „podivljali kapitalizam devetnaestoga i sofisticirani kapitalizam dvadesetog/dvadeseprvoga stoljeća“.

 

Rezimirao bih: navedene kritičke opaske praksisovaca o zbilji društava u kojima su djelovali aktuelne su:

• jer se suočavamo sa zbiljom buržoaskog (kapitalističkog) oblika građanskoga društva čije se

proturječnosti mogu/moraju prevladati samo socijalističkom revolucijom,

• pa stoga stalna kritika toga društva mora biti u funkciji ostvarenja socijalističke revolucije –

razvijanjem svijesti potlaćenih slojeva društva da se njihovi interesi mogu ostvariti samo dokidanjem kapitalizma,

• a kritika mora biti teorijski fundirana na način kako su to radili praksisovci – što će omogu-

ćiti da se uz pripremu revolucije razvija i razumjevanje uvjeta uspješnosti socijalističke revolucije, kako bi se izbjegli promašaji i porazi dosadašnjih revolucionarnih nastojanja.

Nije suvišno podsjetiti da je XX. stoljeće obilježeno, uz ostalo, revolucijama (nešto više od deset) koje su bile socijalističkog usmjerenja, nagovještavajući epohu socijalističkih revolucija kao jedinog načina dokidanja proturječja s kojima se suvremeni svijet suočava. Dobar pregled naći ćemo u četverotomnoj: „Istorija revolucija XX veka“, Ed. Riuniti-Komunist, Rim-Beograd, 1970.

 

III. O recepciji ili kritici praksisovske kritike zbilje

Siguran sam da će rasprave o misaonom naslijeđu praksisovaca biti trajno obilježje intelektualnih nastojanjana nadolazećih generacija. Imam pritom na umu kako njihova filozofska i sociološka istraživanja, tako i aktualne kritičke opservacije o zbilji jugoslavenskoga društva u razdoblju njihova aktivnog djelovanja.

Ovdje ću vrlo sažeto skicirati samo nekoliko obilježja recepcije/kritike praksisovskih kritičkih

opservacija o zbilji jugoslavenskog društva (zagrebačkih praksisovaca), vodeći računa da je rasprava o tome silno zahtjevan zadatak, s obzirom na sadržaj i obim kritike. O tome se može uvjeriti svatko tko s pažnjom pročita izvrsnu, obimnu i s obiljem dokumentarne građe knjigu (jedinu te vrste, koliko mi je poznato): Božidar Jakšić, „Praxis – Mišljenje kao diverzija“, Службени гласник, Beograd, 2012., pp. 498.

Kritička pozicija praksisovaca počela se formirati u samom početku 1950-ih i 1960-ih godina, dominantno kritikom staljinizma kao ideologije i prakse (Gajo Petrović, časopisi „Pogledi“ i „Naše teme“, a nadasve Bledska kritika teorije odraza) da bi početak 1970-ih godina donio „kvaltativni skok“: 1963. započinje radom Korčulanska ljetna škola, a 1964. počinje s izlaženjem časopis Praxis. U prvom broju objavljen je uvodnik: „Čemu Praxis“ (autor je Gajo Petrović) u kojemu je sažeto i jasno sumirano dotadašnje i naznačen nastavak intelektualnog djelovanja kao „nepoštedne kritike postojeće zbilje… koja ide do korijena stvari…“ Cijelo desetljeće i pol u znaku su rasprava vođenih na Školi i na stranicama časopisa od kojih spominjem samo: zbornik „Smisao i perspektive socijalizma“, 1965., tematski broj 3-4, 1971. časopisa Praxis: „Trenutak jugoslavenskog socijalizma“ i studiju Ivana Kuvačića, „Obilje i nasilje“ iz 1970. Spominjem ova tri naslova jer je u njima iskazana kritička poziciji prema zbilji u nastajanju, a u kojoj su bili vidljive tendencije dokidanja socijalističke preobrazbe društva.. Onemogućavanje rada Škole i izlaženja časopisa nije zaustavilo praksisovce: djelovali su oni publiciranjem svojih stavova gdje god su mogli, reagirajući na konkretne fenomene  zbilje. Naročito su intenzivno reagirali na provalu nacionalističke kontrarevolucije s kraja 1980-ih/početka 1990-ih (Rudi Supek, Gajo Petrović, za života), a zatim je takvim reagiranjima (do smrti 2008.) nastavio naročito Milan Kangrga. Za ilustraciju radi navodim iz djelomično  prikupljene periodike (zanemarujem knjige): u razdoblju 1990. do 1999. objavili su 44 članka/intervjua, mahom polemičke naravi (u čemu je naizdašniji bio Milan Kangrga sa 23 članka/intervjua), a u razdoblju 2000. do 2009. 21 članak/intervju (u čemu je opet Milan Kangrga imao 10 priloga).

Ta je svojevrsna praksisovska kritička pozicija nailazila na otpor naročito nakon 1963. godine. To dakako ne bi bilo samo po sebi sporno, ali je u jugoslavenskom, pa zatim u postjugoslavenskim društvima, za našu raspravu prvenstveno: u hrvatskom društvu, taj otpor bio isključiv.

Dva su takva otpora praksisovskoj kritici postojala:

• otpor oficijelne politike, koji je bio dominantan, prividno i jedini, a intenzivnim je postao

1970-ih, naročito 1966. godine i zatim u prvoj polovici 1980-ih, u razdoblju priprema za ukidanje Škole i Praxisa i neposredno nakon što se to dogodilo, da bi sasvim zamro i prestao s krizom jugoslavenskog društva;

• otpor kojemu je bitno izvorište kontrarevolucionarni prevrat, nacionalistički modeliran, po-

čevši sa 1990. godinom – intenzivan je bio naročito od 1992. do 1998.: u dekadi 1990. do 1999. objavljeno je 27, a u dekadi 2000. do 2009. 13 članaka koji se odnose na praksisovsku kritiku; osim 2 ili 3 napisa svi ostali su bili polemički odaziv na članke/intervjue praksisovaca koji su ranije spomenuti.

Spominjem, informacije radi, da je nedavno i prof. Lino Veljak objavio tekst u kojem objašnjava

da su postojala „… tri osnovna tipa kritike Praxisa: 1. građansko konzervativni, 2. dogmatsko (neo)stalji- nistički, 3. ekonomicistički (i da) Svaki od tih tipova kritike ima svoju filozofijsku i svoju političku (ili socijalno-političku) stranu.” (Vidjeti u zborniku: „Aspekti praxisa. Refleksije uz 50. obljetnicu“, FF, Zagreb, 2015., str. 48-57)

Zanemarujem ovom prilikom otpor ondašnje tzv. oficijelne politike, naročito zato što nije aktuelan,  i zadržat ću se na otporu što ga je iznjedrio prevrat 1990., a trajna je komponenta „socijalno-političke“ konstelacije hrvatskoga društva što se prevratom formirala, pa je stoga aktuelan sa stanovišta poznavanja socijalnih snaga i kritike tih snaga.

Temeljna obilježja ovoga otpora praksisovskoj kritici su: optužbe i denuncijacije, neistine i falsificiranje, ignoriranje postojanja praksisovaca. Zanimljivo je da su prve tri godine (1990.-1992.) napisi praksisovaca (a bilo ih je 13) prošle gotovo bez odaziva (imamo jedan od emigranta i jedan od kolege filozofa, M. Kukoča). Vjerojatno je to zato što su „nacionalističke elite“ bile okupirane tzv. „državotvornim poslovima“. Ali su zato u slijedećim godinama snažno udarili na praksisovsku kritiku.

Bila bi korisna opsežna elaboracija ovih obilježja na primjerima članaka, kojih sam broj naveo, ali smatram da je ovom prilikom dovoljno ukazati samo na nekoliko, jer dobro reprezentiraju spomenuta obilježja.

Počinjem člankom Branimira Donata „Malo blaži krvnik“ („Slobodna Dalmacija“, 24. 2. 1993.). Bio je to odgovor na članak Gaje Petrovića „Priznajem“ („Sl. Dalmacija“, 3. 2. 1993.), u kojemu Gajo Petrović činjenicama i ironično opovrgava napade na Praxis i praksisovce objavljene u „Sl. Dalmaciji“.

Donat se ne ustručava Gaju preimenovati u „Gavrila“ (tako da se odmah „razgraničimo“), iznositi neistinu (npr. da je Gajo Petrović „…bio jedan među onim „bjesnim“ mladim boljševicima koji su predstavnike građanske misli s Katedre, na koju će kasnije i sam zasjesti, tjerali „ognjem i mačem“, navodeći „slučaj Vuka Pavlovića“, a zanemarujući da je Gajo Petrović u to vrijeme bio na studijama izvan Zagreba, na što je ukazao Milan Kangrga u „Švercerima vlastitog života“), a praksisovska filozofska istraživanja omalovažavati, nazivajući ih „… bastardom hegelijanstva, logičkog pozitivizma, hajdegerovski zasnovane ontologije, te marksizma kao marketinške ambalaže…“. Ipak je glavna poenta njegove paskvile to da je kritiku zbilje jugoslavenskog društva smatrao farsom: „Ovi su filozofi od početka zagovarali, u odnosu na stanje u Jugoslaviji, onu poznatu metodu prema kojoj su sebe nudili u ljupkoj ulozi malo blažega krvnika, a ne onoga staljinističkog, nedvosmislenog u svojim nakanama i metodama. Ovo malo blagosti, ako se sjećate, bilo je svedeno na grotesku…“

Ta je 1993. godina donijela i jedan „vrlo autoritativan“ napad na praksisovce, tj. izričito na članove redakcije Praxisa kojemu su obilježje i argument bili falsifikat i šovinizam. Riječ je o poglavlju „Bolest je priljepčiva“ u knjizi: Petar Šegedin, „U carstvu ponesenih duša“, HSN, Zagreb, 1993. (na str. 142-156, cijeli je tekst dan i na francuskom). Tko je čitao knjigu „Šverceri vlastitog života“ sjetiti će se opisa susreta s jednim od švercera – Petrom Šegedinom (na str. 69-71). On je pripadao „… sramotnom načinu ponašanja i življenja tih ‘hrvatskih kulturnih djelatnika’ koje sam zato svrstao među ‘švercere vlastitog života’…“. A taj način ponašanja je bio takav da su diskretno podržavali praksisovsku kritiku jugoslavenske zbilje, nazivajući ih „našom (nacionalista) nadom“, da bi kritikom hrvatske (i drugih) nacionalističke zbilje „… ostajao ‘ideološki protivnik’ , pa čak i ‘neprijatelj’, kojeg ćemo kat-tad ‘zbrisati’!“ I to se eto dogodilo, pa je nastao konflikt kad su se Kangrga i Šegedin sreli: „Ne možete me onako blasfemično napasti u Republici i onda mi pružati ruku, kao da se ništa nije dogodilo!“, a na Šegedinovo objašnjavanje da „… nisam ja mislio na vas, ja sam vas uvijek cijenio“ Milan je odgovorio: „… vi dobro znate da sam i ja član redakcije Praxis, a vi ste vrlo ružno pisali o praksisovcima…“.

Tekst knjige je najprije u nastavcima izlazio u „Forumu“, a ne u „Republici“, da bi se 1993. pojavio kao knjiga. Šegedin u knjizi razvija dvije svoje opsesije: dominirajuće „velikosrpstvo“ koje uvijek i trajno ugrožava „hrvatstvo“ i neprijateljstvo prema hrvatskoj državnosti, uključiv tu i NDH. U taj kontekst svojih razmatranja smjestio je praksisovce općenito, a Praxis i Korčulansku ljetnu školu kao tribine njihova djelovanja, ali naročito onaj njihov dio koje je svrstao u „Srbe“, „podržavaoce velikosrpstva“ i „ignorante povrijeđene hrvatske nacionalne svijesti“. Prigovara Šegedin praksisovcima da se „ne uzimajući u obzir nacionalno pitanje ili suprotstavljajući se njegovu postavljanju kao živom problemu… stvarno priklanjaju dominantnoj srpskoj ulozi u političkom životu.“ A dominaciju velikosrpstva među praksisovcima najprije pokušava dočarati tvrdnjom da stranice Praxisa najvećim dijelom popunjavaju Srbi iz Zagreba i Beograda (ne navodeći ni jedan dokaz za to!!), a zatim izjavom iz jednog Blochovog razgovora s tjednikom „Der Spiegel“ (broj 6, 1973.) – „kako su Hrvati ‘gotovo fašistički narod’“.

Prikupljajući građu o Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi potrudio sam se pogledati originalni Blochov prilog u „Der Spiegelu“ i konstatirao da je Šegedin njegovu izjavu falsificirao: ne samo povod zbog kojega su Blocha intervjuirali, ne samo datum događaja o kojemu je riječ, nego, a to je najvažnije, sadržaj izjave – sve u cilju da praksisovce označi kao antihrvate. Opširnije sam tu njegovu falsifikatorsku maniju obradio u knjizi: „Praksis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa)“ na str. 29-36, a u prikupljenoj Građi će zainteresirani naći potpune tekstove (Blochov i Šegedinov).

Ovdje imate „sve“ što je krasilo zahuktalu nacionalističku kritiku u prve dvije dekade nakon 1990.: i nezasnovane optužbe i denucijacije i podmetanje neistina kao argumenta i pretencioznog omalovažavanja filozofskih nastojanja i falsificiranja činjenica u skladu s načelom da „cilj opravdava sredstva“. Tko je zainteresiran naći će u Građi obilje primjera za to: opširnu polemiku Milana Kangrge sa Jurom Zovkom i Vladimirom Šeksom u nekoliko nastavaka, optužbe Nediljka Kujundžića, Željka Krušelja, Slavena Letice, Zlatka Canjuge, Ivana Bekavca, Nenada Sesardića itd., itd. Ipak dodajem još iz te građe da je Ivica Buljan izričito optužio Gaju Petrovića i Rudija Supeka da su „… kasnije s Miloševićem radili na pokušaju uspostave velike Srbije…“, a grupa zaista režimskih „hrvatskih filozofa“ proglasila je većinu izlaganja na Skupu FF u Zagrebu u povodu 80-te godišnjice Milana Kangrge: „… lišenih ikakve filozofske relevantnosti.“

A što se ignorancije tiče dovoljno je ukazati na činjenicu da je u ambicioznom projektu „Hrvatska filozofija u XX. stoljeću“ potpuno izostavljen prikaz praksis filozofije, kao da nikada nije ni postojala! (vidjeti knjigu: „Hrvatska filozofija u XX. stoljeću“, zbornik radova, MH, Zagreb 2007.), a ignoranciju pokazuje i činjenica da je zahuktala nacionalistička kritika praksisovske kritike splasnula s 2005. godinom – za razdoblje od osam godina (do 2013.) u Građi su registrirana samo tri napisa.

Poštujući vaše strpljenje ipak smatram potrebnim ukazati na jedan od spomenuta tri napisa. Riječ je o nevjerojatno ambicioznom i beskrupuloznom tekstu objavljenom 15. 01. 2006. na internetskom portalu „buka-on line magazin za on line mislioce“: Ivo Lučić, „Etika ili Kangrga“. „Aroma“ teksta nazire se već u samom početku iz tvrdnje: „Još jedanput teoretičari komunističke prakse, nakon što su izgubili osovinu Moskva-Beograd-Zagreb, mlataraju lijevo-desno, upravo kao kotač bez osovine iz navedene mudroslovice.“ (navedenom mudroslovicom on označava: „Jugoslavensko samoupravno mudroslovlje“). Navodim ovo ime jer je nesporno tičan primjerak „švercera vlastitog života“: od aktivnog suradnika jugoslavenske Udbe u Mostaru pretrčao je u aktivnog (i visoko pozicioniranog) suradnika Udbice nježne tvorevine Herceg–Bosne, a odatle se prometnuo u gotovo pa vodećeg nacionalističkog eksperta za povijest, u Zagrebu dakako.

Zadržao sam se na nacionalističkoj kritici praksisovske kritike zbilje zato da ukažem na zaista bijedan nivo, kvalitet i sadržaj što ga je iskazala, pa za tu nacionalističku kritiku vrijedi ona Hegelova izreka, što ju je Milan Kangrga uzeo kao moto za svoju knjigu „Šverceri vlastitog života“: „Na tome što duhu dostaje treba procjeniti veličinu njegova gubitka“. A vidjeli smo što nacionalističkom duhu dostaje! Iz toga slijede konzekvence za nužnu lijevu kritiku postojeće zbilje u Hrvatskoj (i na cjelokupnom južnoslavenskom prostoru) – ta se kritika ne smije svoditi (iako ih nikako ne smije zanemariti) na ideološka nacionalistička reagiranja, nego mora biti primarno usmjerena na socijalnu zbilju koja je rezultat ekonomske strukture dominantnog kompradorskog kapitalizma i na razvijanje filozofske misli (misli revolucije) koja otvara perspektivu revolucionarnih promjena. U tom smislu nam praksisovsko misaono naslijeđe mora biti oslonac.

A da postoje snage koje ne posustaju u oslanjanju na praksisovsko misaono naslijeđe pokazuje i to što se u proteklih desetak godina, usprkos oficijelnoj anatemi svega što je vezano uz praksisovce, o praksis orijentaciji (filozofiji, kritici zbilje, pojedinim praksisovskim ličnostima) vrlo živo raspravlja:

• odbranjene su četiri doktorske disertacije o filozofiji praksisovaca (od toga jedna u Poljskoj), a tri se pripremaju,
• održano je pet temeljito pripremanih skupova (tri o praksisovcima: R. Supeku, G. Petroviću, Z. Golubović, objavljeni su i Zbornici), od kojih treba posebno spomenuti dva: prvo, „Međunarodnu konferenciju o jugoslavenskoj ljevici: praxis filozofija i Korčulanska ljetna škola (1963-1974), održanog u Korčuli 13.-15. 10. 2011., organizator je bila Rosa Luxemburg fondacija, koja je objavila knjigu o tome 2012. i, drugo, skup Aspekti praxisa, održanog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu krajem 2014., organizator je bio Odsjek za filozofiju FF, a izlaganja na skupu su objavljena u knjizi: „Aspekti praxisa. Refleksije uz 50.obljetnicu“, FF Zagreb, 2015.,
• objavljene su studije: Veselin Golubović: „Filozofija kao mišljenje novog. Gajo Petrović i prebolijevanje metafizike“, Euroknjiga, Zagreb 2006.*, Borislav Mikulić, “Nauk neznanja. Retrospekcije o Kangrgi i nasljeđu praxisa,Zagreb: Arkzin, 2014. (bibl. Bastard),
• objavljena je knjiga: Dobrilo Aranitović, „Bibliografija časopisa ‘Praxis’. Jugoslavensko izdanje 1/1964-11/1974“, IFDT, Beograd 2017.,
• objavljena je i Spomenica: „Nebojša Popov – izazov kritičkog mišljenja“, Res Publica, Zrenjanin, 2018.
• Objavljena je i knjiga: Ante Lešaja, „Praksis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa), RLS, Beograd, 2014. U knjizi se, uz sažeti uvodni prikaz Praxisa i Škole, daje popis prikupljene građe i obimna biliografija napisa o časopisu i Školi.

*Dodatna opaska: u međuvremenu je objavljena knjiga: Veselin Golubović,“Zagrebačka filozofija prakse. Na putu k povijesnom mišljenju novog“, Plejada, Zagreb 2018. Ta je knjiga do sada najbolji sintetski prikaz praksisovskih filozofskih nastojanja.

Naveo sam samo kao ilustraciju nekoliko referenci koje su mi dostupne i koje dokazuju da je Praksis orijentacija „živa“, da za nju postoji interes, premda sam siguran da su nepotpune. Bilo bi stoga od naročite važnosti nastaviti s prikupljanje građe – ne samo zato da se prati „pulsiranje društvene misli“, nego i zato da se upotpuni i ažurira dokumentaristička osnova za istraživačka nastojanja.

IV. O aktuelnoj ekonomskoj strukturi hrvatskoga društva kao predmetu kritike

Pretpostavljam da sam dobro shvatio namjeru After party susreta – da bude forum razvijanja lijeve kritike zbilje hrvatskoga društva, uključivo i zbilju svih društava proizišlih iz raspada socijalističke Jugoslavije. Iz toga proizlazi i moje razmišljanje o odredbi te zbilje.

Postoji mnoštvo radova o zbilji našega društva (naših društava), mnoštvo empirijskog materijala na koji se kritika može osloniti, a bit će toga i nadalje. Htio bih ipak naglasiti: mislim da manjkaju studije o ekonomskoj strukturi kao osnovi svih drugih manifestacija zbilje.

Ekonomska struktura hrvatskoga društva (u najvećoj mjeri i drugih na južnoslavenskom prostoru) u bitnim je obilježjima ona kompradorskog kapitalizma. Glavne komponente su joj: rentijerstvo kao silno prisutan oblik privređivanja, snažno razvijen klijentelizam i snažno razvijena (da ne kažem sveobuhvatna) korupcija. Sve je tome prilagođavano u procesu tzv. tranzicije: i deindustrijalizacija (uništavanje proizvodnje i likvidacija industrijskih djelatnosti) i radikalna penetracija stranog financijskog (preuzimanje bankarskog sektora) i trgovačkog kapitala, s posljedicom da je zapuštena i poljoprivreda (uvelike nadomještena uvozom hrane) i devastacija školstva i znanosti – zapravo cjelokupna privredna struktura. Pozicija radnog dijela stanovništva u najvećoj mjeri je prekarnog karaktera – pozicija koja uvijek ide s tipom kompradorskog kapitalizma, a to je podloga emigriranja radne snage. Sažeto rečeno, a mislim da ne griješim dušu: hrvatska ekonomija je postala polukolonijalni dodatak stranom kapitalu, koji je postao dominantna snaga privrede, pa su stoga i kriteriji odlučivanja o razvoju privrede prilagođeni potrebama (interesu) toga kapitala. Primjerice: dominantnim oblicima kapitala nisu potrebni tehnički obrazovani inženjeri, a nisu im potrebni ni znanstveno-istraživački kapaciteti (instituti, zavodi, laboratoriji), a da su mnoge od nekada vrsnih ukinuli ili krajnje reducirali (Institut u „Rade Končaru“, Prvomajskoj, Plivi, Brodarski institut…) nema potrebe ovdje dokazivati. Plediram dakle za to da se kritici ekonomske strukture posveti dužna pažnja.

Jasno je da se iz te ekonomske strukture formirala  dominantna socijalna struktura, formirani su socijalni slojevi stanovništva kojih je egzistencija zasnovana na navedenim glavnim komponentama kompradorskog kapitalizma, a oblikuje se kao sitna buržoazija ili malograđanstvo. Ti su interesi i supstancijalna osnova pravnih odnosa uobličenih u zakonodavstvu. Dinamika s kojom se donose, dopunjuju i mijenjaju zakonske odredbe u izravnoj je povezanosti s dinamikom interesa tih socijalnih slojeva. Dovoljno je pogledati mijenjanje zakonskih propisa koji su izraz interesa tri stožerne klijentelističke grupacije: katoličke crkve, političke i državne birokracije i značajnog dijela tzv. „braniteljske“ populacije. Kao ilustraciju te dinamike skrećem pažnju na upravo aktuelne prijedloge tzv. „mirovinske reforme“ – ne dira se u neradno stečene mirovine, nego se po diktatu kapitala „produžuje dobna granica za odlazak u mirovinu“ i to jednako za žene i muškarce i jednako za sve vrste poslova, a ta je „reforma“ također klijentelistički usmjerena. Nije mjesto da raspravljamo o tome, ali bih podsjetio na Marksovu formulaciju da je „skraćenje radnog vremena prvi uvjet emancipacije radnika“. Jasno je da kapital to ne dozvoljava… ali upravo cjelokupan taj proces mora također biti predmet lijeve kritike, kao dio kritike socijalne strukture koju formira kompradorski kapitalizam.

Socijalnoj strukturi kompradorskog kapitalizma odgovaraju ideološke sistematizacije koje su na razini svijesti malograđanina. U nas su celebrity, showmanstvo (sjetite se samo ludovanja uz svjetsko nogometno prvenstvo!, ili medijskog pisanja o tome „tko je tko na špici“ itd.), ideali brzog neradnog bogaćenja (sve moguće „igre na sreću“, kladionice, izravne krađe i prevare…), korupcijom sticane diplome itd. predmet najvećeg publiciteta. Dakako da tom mentalitetu ili toj svijesti pripadaju naci-šovinizam i antikomunistička histerija – fenomen koji je u Hrvatskoj doveden do „savršenstva“, gotovo do istog „savršenstva“  i sa istom svrhom, do kojega je katolička crkva dovela strah od sotone i pakla, sa svrhom zastrašivanja ljudi i prikrivanja „vlastite golotinje“, pa ne iznenađuje da se i crkva našla u tom kolu. A u tu sitnoburžoasku ili malograđansku „golotinju“ treba ubrojiti i posvemašnje neznanje o historijskim događanjima i namjerno falsificiranje. Koliko je to neznanje pokazao je Milan Kangrga u tri poglavlja svoje knjige „Nacionalizam ili demokracija“ (Razlog, Zagreb 2002., str. 136-168): Boljševizam – socijalizam – komunizam; Marksizam – živa ili mrtva misao?; Humanizam u Marxovu tragu.

Cjelokupna slojevita zbilja mora dakle biti stalno predmet lijeve kritike kao bitne poluge u osvješćivanju snaga koje će tu zbilju radikalno mijenjati. U tom smislu smatram silno korisnim da se ova (ili slična) tribina kritičke misli održava i razvija. Uspije li se u tome bit će to najbolji nastavak praksisovske „nepoštedne kritike svega postojećega“.

Primjedba da se okupljaju ljudi koji ionako razmišljaju „na istoj valnoj dužini“, u onom smislu kako je to prije nekog vremena rekao naš dragi drug Hrvoje Klasić – da nas „oni drugi“ potpunoma ignoriraju – relativnoga je značenja: postojeća zbilja u sebi nosi klicu promjena. Ona se može ignorirati, ali ne i poništiti. Na lijevoj kritici je da joj pomaže razvijati se, do točke kad će se ignoranti s njom morati suočiti na način koji za njih neće biti lagan.

Ne zamjerite ako završim svoje izlaganje parafrazom velikog pjesnika Majakovskog: živio je Praxis, živ je Praxis i živ će Praxis biti.