"Sada već petu godinu za redom, neki novi ljudi, uz predivnu korčulansku publiku, koja širom otvorenih očiju i ušiju, satima sve gotovo nepomično prati, diskutuju o važnim temama – o ženama koje su doživele različite oblike nasilja i kojima se uskarćuje pravo na abortus, o izbeglicama, o fabrikama i radnicima, herojima, antifašizmu, levici, marksizmu, zeleno-levim politikama..., postavljajući važna pitanja na koje moramo imati ne samo odgovore, nego i konkretne korake – gde su nama naša prava, gde su nama naše bitke, gde je nama naš antifašizam, gde je nama naša levica, gde je nama naša solidarnost sa ženama, migrantima, radnicima, manjinskim grupama, bolesnima, i svim drugim obespravljenima, gde su nama naši partizani, gde je nama naša kultura otpora... Namerno svuda pišem reč naše, jer je sve to bilo deo naše zajedničke prošlosti. I zato, spajajući istraživanja o Korčulanskoj letnjoj školi, i lično iskustvo na Korčula After Party, mogu samo još da pitam – gde je nama naša Revolucija?"

"Baš suprotno, zajedničkim brejnstormingom rodio se Korčula after Party. Tako je bilo otpočetka, a tako je i danas – KaP je kolektivni festival, KaP nisu projekti, ekselice, sponzori ni heštegovi, KaP su ljudi, ti suludi, divni entuzijasti, Korčulani i Korčulanke koji su radom stvorili malu otočku oazu za vrijeme, ali bome i nakon trajanja samog festivala. Meni je KaP Boris Buden koji iz prvog reda sluša svako predavanje i hrabri drugarice i drugove, penzioneri koji revno zapisuju pitanja koja će kasnije postaviti, sjajna ekipa koja napravi sve da se osjećaš kao doma. KaP je neposredan i nepretenciozan, KaP je aktualan i otvoren, KaP zna da nema ljevice bez feminizma, da nema socijalizma bez klimatske pravde i da nema antifašizma bez davanja prilike mladima. Kada bi me netko pitao gdje vidim budućnost ljevice, rekla bi im da je potraže u Ljetnom kinu Korčula."

“Korčula je dvaput u povijesti bila mjesto razgovora lijeve političke misli. Jednom je to bilo upravo nekako u doba kad je otac Marte Barone pred torinskim FIAT-om dijelio letke. Bilo je to u doba kad se revolucija poimala kao bliska i neumitna, a kalašnjikov njeno sredstvo. Korčula je i danas mjesto razgovora o ljevici, ali u kontekstu koji je bitno drukčiji. Revoluciju danas želi i traži desnica. Ako revolucije bude ona će biti fašistička. Umjesto kalašnjikovom, ljevica danas „ratuje“ solarnim panelima, a umjesto razgovora o klasi i industrijalizaciji danas su lijeve teme rod, rasa, identitet, globalno zagrijavanje i cijepljenje. Ima ta promjena svojih dobrih i ne-dobrih strana, ne moramo je voljeti, ali ona je tu i o njoj treba razgovarati. To je ono čemu KAP služi i čemu treba služiti.”

“Na KAP smo, dakle, pozvani da promišljamo drugačiju budućnost, u trenutku u kojem je malo nade, još manje drskosti, a nema ni hrabrosti za konkretnu akciju kojom bi se doista mijenjao svijet. Pozvani smo na taj after party, među „tople ruševine ljeta“, kako je pjevao Arsen, ali i ruine turizma u trenutku kada približavajuća jesenja melankolija najavljuje neizbježno i bolno suočavanje sa samim sobom. Pozvani smo na tešku zadaću promišljanja što se događa s ljevicom nakon Partije kao organizacijske forme koja ju je obilježila u 20. stoljeću. Ona je davala kako idejne tako i akcijske smjernice na osnovu uvjerenja da rukovodstvo i vođe znaju što i kako činiti da bi se ostvario cilj, naime komunističko društvo, što je vodilo u dramatične prevrate, u povijesno neviđenu društvenu emancipaciju, ali i u zločine. Poučeni i opterećeni tim iskustvima, mi se danas opiremo i samoj ideji „Partije“ držeći da neprihvatljivo guši slobode. Ostaje nam potraga za novom formulom za naš vijek, potraga koja nas iznova suočava sa starim problemom: da li se ta formula kuje u glavama ili u djelovanju? Ili baš u koktelu teorije i prakse? Ali, što su mu sastojci, koji im je omjer, u datim okolnostima, u konkretnim prostorima?”

“Primijetio sam da me tih par dana na Korčuli ispuni s neusporedivo više optimizma nego što je to slučaj s drugim okupljanjima analitički raspoloženih ljevičara na koja bih – doduše rijetko – znao zalutati. Mnogo je razloga tome ličnom porastu tenzije: i neformalni drugarski duh koji te odmah osvoji, i fascinantna povezanost s takozvanom lokalnom zajednicom, jedna sasvim praktična i dugoročna solidarnost, i kontraški osmišljeni program, i pametni diskutanti, puni strasti i mladalačkog entuzijazma, i Igra koja vodi brigu o svemu, i Dragan koji brine o svemu ostalom, ali, ali… U mome slučaju to je prije svega skupina sijedih glava, uglavnom strateški raspoređenih u publici, koje fokusirano prate sve što se raspravlja na „sceni“, bez suvišne mimike na licima, bez patroniziranja, bez malodušnosti, s pogledima koji zrače iskustvom i postojanošću, i nepogrešivo razumiješ da o suštini onoga o čemu je tu riječ oni znaju i osjećaju više od većine govornika. Eto nade! – pomislim gledajući te stamene starce.”

“Onomad davno domet i dubina analize bile su različite od sudionika do sudionika. Nitko nije zastupao jasno prepoznatljive dogmatske stavove o sadašnjosti i budućnosti. Mislilo se većinom «na Marxovu tragu»: vrlo strogi marksisti i sasvim ne-marksisti su bili iznimka. Pa ipak: temeljno je pitanje bilo kakav socijalizam a ne da li socijalizam. I to se doista promijenilo. Sada je teret dokazivanja takoreći na nama kada je riječ o socijalizmu. Možda to i nekim sudionicima nove Korčule nije najvažnije, već im je bliža identifikacija s antifašizmom, budućnost planete, osuda nacionalizma, rodne nepravde, umjetnički angažman (u grubom pojednostavljenju) – premda je stalno prisutan i anti-kapitalizam u smislu osude učinaka kapitalizma, očitih toksičnosti - da iskoristim omiljenu riječ. Čini se paradoksalnim da anti-kapitalizam uglavnom ne znači i razmišljanje o alternativi. Na «prvoj» Korčuli kontekst je bio postojanje tzv realnog socijalizma, posve nedostatnog i lažnog. I rasprava o tome koliko se ovaj ovdašnji (ondašnji jugoslavenski) razlikuje ili bi se mogao razlikovati od toga «realnoga» .”

“KAP publika je posebna, drugačija od svega što sam imao priliku vidjet. Nakon četiri godine, deboto san domaći. Ne pada mi teško. Korčulu sam u mladosti redovito vižitava. Svaki dolazak na KAP se pitan šta novo mogu izložit, kako previše ne ponavljat. Tekst je obrise dobio na letu za Londru, prije posjeta Walesu. Rudari su u tamošnjem gradiću Tredegaru principom međusobne pomoći pokrenuli sistem zdravstva po potrebi u drugoj polovici 19. stoljeća. Svi koji rade uplaćuju, ko se razboli se liči. Sami su izgradili bolnicu, zaposlili likare. Zdravstvene su potrebe zadovoljavali mimo logike kapitala, bez da se novac uloži da bi se zaradilo više. Laburisti su po tom modelu 1948. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu uveli sustav nacionalnog javnog zdravstva. Logika kapitala, profit radi profita, dovela nas je do trenutnog kruga turističko-klimatskog pakla. Split, istovremeno kaotično ušminkan i oronuo, sve manje za Splićane i raju generalno. Korčula, samo za one s dubokim džepom. Na KAP-u ulaznica nema. Program i spremljena hrana nisu profitno vođeni ni do kraja monetarno mjerljivi. Nemaju društveni oblik robe. Dostupni su svima u Korčuli koji za njima osjećaju potrebu.”

“Kažu da je Korčula raj na zemlji. Ako je tako, onda sigurno ima neka Korčula i na nebu, u stvarnom raju. I u njoj neka nikad prekinuta Korčulanska ljetna škola u kojoj će se uskoro, nadajmo se što kasnije, ponovo sresti Habermas i Gajo Petrović. Onaj tko misli da će se Gajo prvi raspitati kod Habermasa o tome što se u međuvremenu dogodilo na zemlji, griješi. Habermas, rođeni filozof, je taj koji će postaviti prvo pitanje: „Što si ti ono Gajo mislio s pojmovima Revolucije i prakse?“”

#KAP mi od trenutka kada sam odslušala i prvo predavanje te 2021. nije izazivao taj osjećaj niti sam imala ikakvu sumnju u nužnost njegovog postojanja. Ono što čini KAP bitnim su konstruktivni, aktualni i provokativni dijalozi o budućnosti ljevice bez onog osjećaja intelektualne samozadovoljnosti, te način na koji dižu publici seratonin, ali onaj specifični seratonin, onaj koji stimulira čovjeka na emancipaciju i konstruktivnost, onaj koji sve češće odumire u ovom histeričnom baudrillardovskom simulakrumu koji svakodnevno manje ili više uspješno trpimo. A možda najviše od svega KAP nudi nehijerarhijski osjećaj zajednice bez kojih ovakvi programi zapravo ne bi ni imali u potpunosti svrhu. Generalni plan mi je nikad više ne propustiti KAP.”

“Ali nije kratkotrajni prekid sa obrascima života koje je te godine diktirala korona jedini, pa ni najvažniji razlog zašto je za mene KaP3 bio transformativno iskustvo zbog kojeg mi nedostatak sna nije predstavljao nikakav problem (da, potpuno sam svesna koliko čudno u mojim godinama govoriti o transformativnim iskustvima). Razlog su Korčulanke i Korčulani različitih generacija. Njihovo angažovanje – oko organizacije, spremanja obroka za učesnike, ali i u raspravama koje su svako veče pažljivo i strpljivo pratili do kasno u noć i u njima učestvovovali sa ozbiljnošću i predanošću, ali i sa stogoćom koja je od svih nas zahtevala da postavljamo prava i važna pitanja. KaP nije događaj za Korčulane, to je njihov događaj. A za nas, koji na otok dođemo sa raznih strana, to je izuzetno dragocena prilika da učestvujemo u nečemu posebnom, transformišućem, politički važnom, autentičnom na način koji se u današnje vreme čini gotovo nemogućim. Hvala na tome. I hvala za svaki sledeći KaP.”